Svaka zapadna institucija je bila nepripremljena usred koronavirus pandemije. Taj monumentalni neuspjeh institucionalne efektivnosti će se odjekivati skroz do kraja ovoga desetljeća, međutim nije pre rano da se zapitamo zašto, i što bi trebali učiniti po tom pitanju.

Mnogi od nas bi htjeli podmetnuti uzrok problema jednoj političkoj stranci ili drugoj, jednoj vladi ili nekoj trećoj. Ali surova realnost je da su svi podjednako pali ispit – niti jedna zapadna država, općina, pa čak niti jedan grad nije bio spreman – unatoč krvavog rada i truda pojedinaca u tim institucijama. Znači da je problem dublje ukopan u srž društva da bi se našao u omiljenom političkom protivniku ili u domovini.

Jasno je da je dio problema manjak predviđanja, neuspjeh maštanja o budućnosti. Međutim drugi dio problema je ono što mi kolektivno nismo *radili* prije ove situacije, i što ne uspijevamo raditi ni sada. A to je neuspjeh djelovanja, i prvenstveno naša rasprostranjena nemoć da gradimo.

Vidimo to danas sa stvarima koje hitno trebamo ali ih nemamo. Nemamo dovoljno koronavirus testova, ili materijala za testiranje – uključujući, za čudo, pamučnih briseva i običnih reagensa. Nemamo dovoljno ventilatora za disanje, soba negativnog pritiska, i bolničkih kreveta. I nemamo dovoljno maski za operacije, oklopa za oči i medicinskih haljina – dok pišem ovo, grad New York City izbacio je očajnički zahtjev za kišne kabanice, kako bi se koristile kao medicinske haljine. Kišne kabanice, u godini 2020, u Americi!

Također nemamo terapije ili cjepivo – opet, unatoč svih upozorenja i studija o opasnom koronavirusu rođenih u šišmišima.

Naši znanstvenici će nadajmo se izmisliti terapije i cjepiva, ali onda možda opet nećemo imati dovoljno tvornica za proizvodnju istih tih na masovnoj razini. I čak i tada, moramo vidjeti da li mi ljudi možemo uopće proširiti dovoljno terapija i cjepiva da bi bilo uopće značajno. Pet godina je trebalo znanstvenicima da bi dobili dozvolu testiranja s regulatorske strane za novo cjepivo protiv Ebole, nakon što je izbila 2014. godine i uzela mnoge živote.

U Americi ne postoji ni prava mogućnost podijeliti državni novac za potporu ljudima i poduzećima koji ga hitno trebaju. Više nego deset milijuna otpuštenih radnika i njihove obitelji, i nekoliko milijuna malih obrta, su u ozbiljnim nevoljama u ovome trenutku, a ne postoji direktan način kako im država može poslati novac bez mogućeg katastrofalnog zakašnjenja. Države koje skupljaju novac od svih građana i poduzeća svake godine nikada nisu napravile sistem kako distribuirati novac nazad kada ga trebamo najviše.

Zašto nemamo te stvari? Medicinska oprema i financijski cjevovodi ne obuhvaćaju nikakvu atomsku fiziku ili doktorat kvantne znanosti. Barem terapije i cjepiva jesu teška za napraviti! Proizvoditi maske i slati novac uopće nisu teške stvari. Mogli bi imati te stvari ali smo se odlučili ih ne imati – specifično smo odlučili ne imati te mehanizme, tvornice i sisteme da proizvodimo takve stvari. Odlučili smo se ne graditi.

Ne vidi se to prosto samozadovoljstvo, to pomirenje sa “Status Quo” i nevoljom za proizvodnjom, u pandemiji, ili općenito u zdravstvu. Vidi se u cijelom zapadnom društvu, i specifično u Hrvatskoj. Vidi se na zgradama i fizičkim otiskom stopala naših gradova. Nemojmo ni blizu popraviti propale zgrade ili napraviti nove u poželjnim kvartovima naših gradova – što rezultira u suludim cijenama stanovanja u starim zgradama koje se raspadnu kada dođe do potresa u Zagrebu. Kad smo se izborili za našu državu smo maštali imati svjetlucave nebodere i spektakularne arhitektonske projekte za stanovanje u svim našim lijepim gradovima na nivou daleko iznad onoga kojeg danas imamo; gdje su?

Vidimo to u obrazovanju. Imamo dobre fakultete kao na primjer Medicinu, da, ali s kapacitetom primiti mikroskopski postotak novih 18-godišnjaka svake godine. Na svjetskoj razini imamo 120 milijuna novih 18-godišnjaka, svake godine – zašto ne educirati svakog od njih? Je l’ nije to najbitnija stvar koju bi uopće morali raditi?

Zašto ne napravimo veći broj fakulteta, ili proširimo one koje imamo? Zadnja velika inovacija u 12-godišnjem školovanju je Montessori, koji je zamišljen nazad u 1960. od tada se bavimo istraživanjem u polju obrazovanja od kojeg ništa nije došlo do praktičnog korištenja u 50 godina; zašto ne napravimo više škola sa svime što u današnje doba imamo?

Znamo danas da predavanje jedan-na-jedan može povećati ishod obrazovanja za dva standardna odstupanja (Tzv. Bloom Two Sigma Efekt); imamo internet; zašto nismo napravili sisteme da spojimo svakog mladog učenika sa starijim učiteljem da bi dramatično popravili uspjeh studenata?

Vidimo to u proizvodnji. Zašto smo dopustili da skoro svaka tvornica u Republici Hrvatskoj bankrotira zbog korupcije i malverzacije sredstva? Znamo kako graditi visoko automatizirane tvornice. Znamo i za izuzetno visok broj novih visoko plaćenih radnih mjesta koja bi se stvorila kroz konceptiranje i gradnju i rad u tim tvornicama.

Znamo – a ipak vidimo sada u ovom trenutku! – stratešku problematiku kad se opustimo i samo živimo od uvoza strano proizvedenih proizvoda.

Zašto ne gradimo skoro 100 posto automatizirane tvornice, koje proizvode sve moguće proizvode, na najvećoj mogućoj kvaliteti za najnižu moguću cijenu – diljem cijele Hrvatske? Zašto imamo samo jednu firmu Rimac a ne 5.000?

Vidimo to i u transportu. Gdje su supersonični avioni? Gdje su milijuni dronova po nebu koje razvoze sve moguće stvari? Gdje su nam ultra brzi vlakovi, mostovi i tuneli koji spajaju svaki hrvatski otok s kopnom? Da li problem leži u novcu? To mi se čini teško za povjerovati dok imamo novac za financiranje besmislenih državnih agencija, spašavanje davno zastarjelih firmi, ili za kupnju naftnih polja u Siriji. Također su hrvatski mirovinski fondovi preplavljeni novcem svih građana- koji se na kraju ulaze u državne obveznice bez ikakvog značajnog dobitka.

Ja sam na strani Nicholas Sterna, kada kaže da je definicija kapitalizma način kako se brinemo za ljude koje ne znamo – sva navedena polja su već danas visoko lukrativna i trebali bi biti glavni teren za lov od ulagača. Dobra su za Investitora i za krajnjeg kupca koji bi imao bolju kvalitetu života. Da li je možda problem tehnička kompetencija? Jasno je da nije, inače ne bi imali kuće, nebodere, škole i bolnice, aute i vlakove, računala i pametne telefone.

Problem je želja. Mi moramo *željeti* te stvari. Problem je inercija. Problem je lijenost. Moramo željeti te stvari vise nego što ih želimo spriječiti. Problem je regulativa koja drži inovaciju zarobljenu na lancu. Moramo željeti nove firme da proizvedu te stvari, iako to etablirani ne vole, pa iako da prisilimo etablirane firme da se pokrenu napraviti te stvari. I problem je želja. Mi moramo izgraditi te stvari. I moramo podijeliti nužnost da izgradimo te stvari od ideologije i politike. Obje strane trebaju pridonijeti izgradnji.

Desnica kreće iz njoj više prirodnije, iako komprimirane pozicije. Desnica je generalno za proizvodnju, ali je često korumpirana od sila koje zaustavljaju kompeticiju tržišta i izgradnju novih stvari. Desnica se mora boriti žestoko protiv uhljebova, regulatornih okova, oligopolista, riskantnih prodaja domaćih firmi (INA) i uvoza, kako i prijateljskim uslugama prema etabliranim firmama.

Vrijeme je za punomasnu, beskompromisnu, političku podršku desnice za agresivne investicije u nove proizvode, nove industrije, nove tvornice, u novu znanstvenost i velike korake naprijed. Ljevica kreće s većim prednaponom prema javnom sektoru u puno od tih točaka. Čemu ja kažem, dokažite bolji model! Pokažite da javni sektor može napraviti bolje bolnice, bolje škole, bolji prijevoz, bolje gradove. Prestanite štititi staro, ukorijenjeno, ne relevantno; javni sektor od ljevice se mora kompletno predati budućnosti i graditi na njoj. Milton Friedman je davno rekao, da je velika greška javnoga sektora da sude zakone i državne programe po njihovim namjerama  a ne po rezultatima. Umjesto da ljevica to primi kao uvredu, neka uzme kao izazov – izgradite nove stvari i pokažite rezultate. Pokažite da novi modeli od zdravstvenog sustava javnoga sektora mogu biti jeftiniji a efektivniji – kako bi bilo početi s Virološkim Agencijama? Kada dođe idući koronavirus, oduševite nas!

Ja vjerujem kako kroz gradnju može zaživjeti tek hrvatski san kojega ni nemojmo još sanjati. Stvari koje na svijetu proizvodimo masovno, na primjer TV i računala, brzo padaju u cijeni. A stvari koje ne, na primjer kuće, škole i bolnice, se dižu u cijeni. Što je točno hrvatski san?

Mogućnost imati dom u svom vlasništvu, i obitelj za koju se možeš brinuti. Moramo smanjiti visoko rastuće cijene za domove, jelo i piće, i dobro obrazovanje i medicinu, da bi omogućili svakome živjeti hrvatski san, a jedini način je da počnemo graditi.

Graditi nije lagano, ili bi sada svi već to radili. Moramo zahtijevati vise od naših direktora, naših političara, naših poduzetnika, naših Investitora. Moramo zahtijevati više od naše kulture, od našeg društva. I moramo zahtijevati više jedan od drugog. Svi smo potrebni, i svi možemo pomoći graditi.Svakim korakom na tom putu, svakome oko nas, moramo postaviti pitanje: Što ti gradiš? Što ti gradiš direktno, ili pomažeš drugima da grade, ili učiš druge kako da grade, ili se brineš za ljude koji grade? Ako posao kojeg radiš ne vodi nečemu što se gradi ili pomaganju drugima direktno, iznevjerili smo te  i moramo te ubaciti u poziciju, posao, karijeru gdje možeš pomagati graditi.

Uvijek postoje izvanredni ljudi u najviše slomljenim sistemima – mi moramo dobiti sve talente koje možemo, da rade na naj većim problemima koje imamo, i da rade na odgovorima na te probleme.

Očekujem da će ovaj esej biti meta kritike. Ovdje je skroman prijedlog mojim kritičarima. Umjesto da se bacite na moje ideje što napraviti, stvorite svoje! Velika je šansa da ću se složiti s vama.

Naša domovina i naša kultura su građene na izumima i produkciji, na samoj izgradnji, bez Kravate, Vegete i Sumameda ne bi postojala Hrvatska. Naši preci su izumili struju i kemijske sastojke, i tisuće drugih stvari koje danas koristimo bez da razmišljamo o njima, koji su uvijek oko nas i definiraju nas život. Postoji samo jedan put da živimo u čast njihovog nasljedstva i da kreiramo Hrvatsku koju želimo za našu djecu i unuke, a to je da gradimo.

Original: Marc Andreesen
Preveo i adaptirao za Hrvatsku: Ivan Mišković

Market Analysis South East Europe

Market Analysis South East Europe

During covid-19 pandemic, over 16,000 people tested positive in South East Europe. However, market analysis for South East Europe shows a slowdown in the SEE economies. Those heavily rely on trade with investments from European countries, especially Germany and Italy....

read more
Private Equity in CEE overview

Private Equity in CEE overview

Private Equity in South-East Europe is alive and well. There are few talks in media on the recent acquisitions in the South-East region. One of them includes Nikos Stathopoulis, chairman of BC Partners’ portfolio management committee. Moreover, Nikos is also a...

read more
Growth of ESG investing in Europe

Growth of ESG investing in Europe

The green revolution was in the focus before, but according to the latest data, the growth of ESG investing is here to stay. Investors around the world are demanding socially and environmentally conscious options. Moreover, for the first time since WWII, we sense a...

read more